Bizaran lik

 Danas smo se vozili do moje mame, sin i ja. Isli smo posuditi njenu sjekiru da rascjepimo neke deblje bukove cjepanice koje ne stanu u peć, a usput i da joj  vratimo poklopac lonca u kojem nam je poslala božićnu sarmu,po bratu, jer bolovala sam. nešto. tada.. Kako mi  je prethodnog dana u telefonskom razgovoru nahvalila sjekiru koju joj je naoštrio sin, moj brat, morala sam je isprobati...  Lonac  sam joj već prije bila  vratila, jer podjećala me učestalo, ali poklopac je ostao. Jednostavno nisam razmišljala o njemu, nemarni smo s tim posućem. Lonce spremam u jedan, poklopce u drugi kuhinjski element. Ili u treći. Ili...tko zna gdje. Ali mama je svjesna da joj nisam vratila komplet. I u svakom telefonskom razgovoru bi ga spomenula, klasično mi nabijajući grižnju savjesti na na račun moje neorganiziranosti, rastrešenosti ili ... nesavršenosti. Ne kaže ona to tako, tako ja to sebi prevedem. Ona jednostavno kaže: Nisi mi vratila lonac. I ja obećam da ću ga vratiti kad navratim sljedeći put. I tako dva mjeseca traje njeno utjerivanje duga. Jer... zaboravim. Pa ona opet nazove i kao usput spomene lonac. Nikad poklopac. :)

Naravno da bi mi trebalo biti jasno da svaki lonac mora imati poklopac i da oni putuju iz kuće u kuću samo u kompletu i da se takvi, kompletirani, moraju i vratiti vlasnici. Mamina principijelnost naravno bode u živac ali zna se  da se mami mamino vraća. 

Popile smo kavu, sin je slušao neke nase razgovore i u trenutku kada sam osjetila njegov nemir, ustala sam i krenuli smo doma. Nemiran je bio jer je i pristao ići sa mnom samo ako ćemo se kratko zadržati. Imao je sviju ideju kako provesti popodne. Već i zna da će s nama samo izgubiti od vlastitog vremena. 

Na povratku smo vidjeli tog bizarnog lika, kapetana kratke plovidbe, umirovljenog.  Čovjek je završio samo osnovnu školu, odnosno sedam razreda, a osmi je kupio pršutima kod tadašnjeg seoskog ravnatelja. Kako je dogurao do čina kaptana, sam Rog zna. 

Cijelo svoje djetinjstvo ga pamtim kao čovjeka u odijelu. On u odijelu u dvorištu. Ili ispred kuće, na cesti, u odijelu. Ili bi vozio frezu, naravno - u odijeluu njoj bačve s bordoškom juhom za škropljenje vinograda i jednog nesretnika, nadničara, koji će odraditi za i umjesto njega taj prljav posao. Ispričala sam sinu tu priču, na što je on samo rekao dvije riječi: bizaran lik.

Cijepala sam drva i preslagivala ih dva sata. Sjekira je oštra a ja... još uvijek imam dobar i precizan zamah. Kad big naišla na podatnu cjepanicu, onu koja ne pruža nikakav otpor, cijepala bi je do najsitnijih komadića, onih koji trebaju za potpaliti vatru.

Poslije sam nazvala kćer, ali njen mobitel je često na 'nečujnom". Nešto kasnije je nazvala ona i razgovarale smo puna dva sata. Nisam joj spomenula ni bizarnog lika ni sjekiru, ali poklopac sam morala iskomentirati s njom. Ona zauzima bakinu stranu, argumentira razumno, razumije... Samo sam je slušala; nakon cijepanja - kome se dade cjepidlačiti o nekakvim crnim loncima i poklopcima. Zapravo, crvenim, ali...

Mama je nazvala dok sam još razgovarala s kćeri da pita kako sjekira cijepa i da me podsjeti da  je i još neki njen crni poklopac jos uvijek  navodno kod mene, ali ja ga se zbilja ne sjećam... 

Sreća da sam kćer stavila na "čekanje" pa sam se vratila ugodnijem razgovoru... imala sam izliku da ne mogu opet o poklopcima razgovarati. 

Mislim, ja sam spojnica između njih dvije, nekako, taj genetski ženski niz ...nema pojma gdje i kako nam se to dogodilo, imam dojam da smo sve tei potpuno različiteali nekako... i kćer i ja smo zaključile da je sasvim u redu da baka inzistira na vraćanju njenog poklopca njenom luncu, jer baka ga koristi godinama, i zna zašto joj treba i gdje stoji... Odnosno... odnosno... prkosne smo,ali  ipak odane svojoj genetskoj ženskoj lozi.

Morala sam joj reći za R. Da nije dobro. Da leži u induciranoj komi, mladić, njen vršnjak... u bolničkom krevetu u gradu u kojem ona studira. Zajedno su isli u osnovnu školu.. Zajedno su odradili dvije sezone. I on je bio tako dobar i drag prema njoj, kaže. Ja sam mu posuđivala svoj štap za ribolov, da proba osjećaj, rekla sam joj. Poslije je ubrzo  kupio svoj, i zbog toga je bio drag i meni, zbog svoje direktnosti i neposrednosti.

Genetika, kažem joj. S obje strane je imao peh. Njega je zbombalo premladog. Iznenada i gadno. Teško je to... Život je surov.

A onda, slala mi je fotografije iz raznih životnih perioda i komentirale smo ih, da se uljuljkamo u mir prošlosti, a onda nas je prekinuo poziv moje mame.

Sjekiru moram vratiti u nedjelju.

Crni poklopac je zaboravila spomenuti.

možda je to dobar znak.