Prisutna

...za susrete s trećom vrstom. Probat ću biti duhovita ovdje. Makar sam plakala maloprije. Nedavno sam razbila zadnje svjetlo na u autu tako sto sam, izlazeći  u rikverc iz bratovog dvorišta, zapela za poštanski sandučić. Malo je kvrcnulo plastike, ali trebalo je zamijeniti kompletno zadnje svjetlo. Naručila sam ga putem interneta, zamjensko i zamijenila sama. Prošla sam tri puta jeftinije nego da sam išla preko servisa. Uz pomoć google AI-a i njegovih objašnjenja isoalo je da je to peace of cake. U prtljažniku sam trebala samo skinuti komadić tapecirunga, odvrnuti jedan vijak, odspojiti jedan elekrični utikač i izvući kompletno svjetlo. Na isto mjesto sam trebala uvući novo, prikopčati struju, zavrnuti vijak, vratiti tapecirung i to je to. Malo petljancije i prošla sam puno brže  jeftinije nego da sam išla u servis. Neki dan sam promijenila električni bojler u kupatilu, procurio je, i bilo je krajnje vrijeme da se zamijeni. Naravno da sam bušila nove rupe za tiple i kuke, i n...

 Kći... Jer da znam tako lijepo ispričati priču. Rekla sam joj da sam pisala svojevremeno i da sam se brusila na blogu. Igrala, zabavljala, na neki način. Nisam joj rekla da mi je pisanje bilo i odmak od stvarnosti, one teže probavljive. Nisam joj rekla da mi je pisanje bilo i jedna vrsta ultimativne zabave: ja zabavljam sebe i to pred mahom probranim, uglavnom podržavajućim ljudima. Nisam joj rekla da je to bio ujedno  i bijeg od drugih, a istovremeno i bijeg od sebe: one svakodnevne sebe koja mora svakoga dana rutinski s više ili manje volje obaviti stvari zbog kojih su drugi zadovolj/e/ni.  Da je to bilo i nekakvo poniranje u sebe i traženje one untarnje...ajmo rrći ljepote...koja nam nije data na uvid tek tako..na dlanu, bez rada, bez čeprkanja po nutini. Da je to bilo misaono filtriranje života, samospoznaja. Ali sam joj rekla da me trenutna situacija ne inspirira toliko na pisanje. Nisam joj rekla da mi je na momente i mučna. I da neke teme naprosto moram svjesno iz...

Kiši. Volim kad kiši i kada dugo čekana kiša hladi zemlju zrak. Nisam tako htjela napisati, ali neka stoji.  Htjela sam napisati da sam ja iz roda ratara i da kisa umiruje moj podsvjesni strah od gladi. Umiruje, grli, tješi. Kao sto mačori tjese  kćeri. Jedan je u sobi kod jedne, drugi je kod druge. Sin je očito na mene, kada ga nisu izabrali, samodostatan i u miru.  Danas sam ranije doma, drugi posao se polako bliži kraju, faza umora je davno prevaziđena, ne osjećam ga uopće. Sli pazim da odmorim, odspavam u međuvremenu. Kućanske obaveze su na minimumu, na mirivanju ili preraspodijeljene na potomstvo  Jučerašnja poruka u whatsappu ("mama, ja mogu skuhati ručak, ti samo donesi njoke") mi je najljubavnija gesta u zadnje vrijeme. . I tako...  Bila sam neodlučna oko toga drugoga posla i lagano sam se dvoumila bi li ga uopće prihvatila (sila boga ne moli) i to najvise zbog toga sto mi je u tom tuđem obiteljskom biznisu baš svatko šef, čak i šefovo i šefičino malolje...

...ali ne i objesno... I to je razlog sto me nema tu, sto ne pišem.  Ovo prethodno napisano "ne pišem", mobitel ski umjetni/čki intelekt, čitaj: autocorrect, htio je preformulirati u "ne pijem". Sto nema veze s vezom, odnosno ima, ukoliko gledamo siru sliku, onu životnu. Ukoliko je istina, a smatram u ovoj svojoj zreloj, najzrelijim mogućoj dobi da je moj život debelo određen pijenjem drugih, onda dobro: ne pijem. Ne pijem ptice, lazi, obećanja, deluzije. Ne ovisim o raspoloženjima drugih toliko, ogradila sam se. Ali, radim kao konj za mrvice. Mozga bi bilo ugodnije i ljepše živjeti život na način da sam zatvorila oci, nos i usta i otvarala ih samo da ližem guzice onima od kojih bi se možda mogla okoristiti. Da je bilo moći, znati, biti umjetna, licemjerna nakupina materije. Na drugom poslu (onom fiul konjskom) ljudi me se boje. Ili me mrze. Ili me ne mogu smisliti zato sto ne nazdravljam s njima svako toliko da izdržim. Mene boli kuki za njihovo nazdravljanje jer z...

Budim se rano. Jutros sam odvezla dijete na posao i otisla na plažu. Ne plivati. Ne hvatati ten. Ne meditirati. Misao mi je bila: uloviti malo jutarnjeg suncaa i izvaditi par čaša (školjaka) za rižoto. Teniranje...to je sporedno. Kad... kad... čudo. Ispred mene u plicaku nesto puže, mislila sam da je bumburak, ali je bio neobične boje: sivo-bijele. Kako sam zakoračila prema njemu, on je munjevito pobjegao metar dalje. Ja za njim, on opet pobjegne. Ulovim ga: kad ono olovo, duguljasto, boja mu se napola oljuštila. Mislim, olovo koje puže, ma daj!? Na njemu privezan svilošpanj,bpotegnem - trza nesto na drugom kraju. Izvučem oradu, taman za temeljac i pojačati rižoto. Netko je tu ribao i pukla mu je kopča, predvez je ostao sam a ulovljena orada je plivala tko zna koliko tako, ubpola metra dubine. Sad znam sto ću raditi kad se probudim rano. Nisam za vez, ali za predveze sam tata-mata. ;)

 Danas, čekam u redu u trgovini i ispred mene prekrasna trogodišnja djevojćica koja pod pazuhom drži lutku, drugom rukom gura dječja kolica igračku i nježno pogledava prema toj svojoj bebici.  U meni u milisekundi nekoliko uzastopnih reakcija: koja divnoća, koji prizor, koja... i onda, ono buntovno, tinejđžersko: CRINGE. Trenutak spoznaje. Prosvijetljenja. Kćeri uopće nisam puno objašnjavala tu svoju jezu, odmah smo se razumjele. Kažem ja: ne sjećam se da je itko dječake na taj manipulativan način odmalena pripremao za ulogu oca. Smije se. Kaže mi da je pročitala negdje da muškarci uglavnom na ideju o vlastitom djetetu reagiraju kao da će nabaviti psa. Dijete? o super! Pas, da - da, super! Mislim... ne znam, ali poučena obiteljskim iskustvom, kao i ona, a gledano više generacija, nisam daleko od te iste... generalizacije?. Iskustvo te formira, ponekad nauči da neke odluke naučiš svjesno donositi, uprkos biologiji, uprkos...drugima... i njihovim očekivanjima, suptilnim pritisci...