Prisutna

  Tako se zvao mačak kojeg sam pripitomljavala dok sam bila trudna sa svojim prvim djetetom. Dolazio nam je u dvorište, docekivao bi me pred vratima i mijaukao bi glasno i drsko, tražeći hranu. Nisam ga htjela hraniti ukoliko nećemo imati životinjsku interakciju (i ljudi su samo životinje, iako si vole umišljati da su iznad život(inj)a. Ja bi mu pružila prst, on bi me munjevito opalio šapom nekoliko puta po njemu i povukao se. Iskušavao me je. Kad je donekle stekao povjerenje u mene, kad mi je dopustio da ga pomazim po glavi, dobio je zdjelicu s hranom, a onda sam mu dopustila i da mi legne uz noge, na kauču. Pustila sam ga u kuću. Da zajedno čuvamo trudnoću. On ga je istjerao, jer mama je rekla. Tyson, tako me je nazivao jedan ... lik ... jer se nisam htjela spuštati na njegovu razinu komunikacije. Očekivala sam više, Vjerovala sam  da može više. Nadala se. Ne znam sto sam zapravo tražila od čovjeka koji mi  je, da bi ispao romantičan, napisao da je "zalijao mamino cvije...

 "Djeda je trebalo uškopiti!", izustio bi to Mersudin kada bi se to uopće usudio promisliti, i da strah koji im  je taj starac usadio u genom nije eksponencijalno narastao u baš u Mersudinovoj duši. Prvo, trebalo ga je uškopiti onoga dana kada je djed odlučio ispoštovati odluku vlastite majke, stare bogate Domine,  da ode u sjemenište i da postane pop. Jer, taman kada su se u djeda-djeteta počeli buditi spolni hormoni, majka mu, prabaka Mersudinova, odlučila je da će mu  celibat koristiti, ako nilako drugačije, onda barem financijski. Međutim, u Mersudinova djeda međunožju probudio se, baš tamo u sjemeništu, vražićak koji ga je tjerao da milo gleda na djevojčice, da ih počne gledati sa većim zanimanjem nego latinski i svetu božju riječ.  "Baka ga je trebala zatuć batom za meso", pomislio bi Mersudin da je smio tako  misliti; ako ne prije, a onda onoga dana kada je svojoj najstarijoj kćeri opalio šamar jer se za praznike sa studija vratila ošišana, ofarbana ...

Tica seračica (štovani eventualnj štitelj će oprostiti autorici grezi dalmatinski izričaj, jer - dalmatinski je) Auto parkiram ispod stabla koje neuka familija zove mirta, ali nije mirta, mislim da je pitosporum, no nebitno sad. Zimzeleno je i lijepo miriše kad procvijeta, slatkasto, opojno, kao... kao lipa. Posadila ga je prabaka moje djece, ona sutljiva i tiha servirka koja po priči i predaji nije uopće govorila, i smatrali su je dobrom. Jer, valjda, ispunjavala je sutke sve svoje zemaljske zadaće i strpljivo trpjela sve, pa i pradjeda. Njega najvise. Iz nekog razloga svi su je smatrali gospođom. Jer zavrsila je tada neku domaćinsku školu u Zagrebu, i dobro se pripremila tako za zahtjeve bračnog života. Ja je nisam imala sreće upoznati ali mislim da je bila tužna, jako tužna. Otac joj je nestao u drugom svjetskom ratu, navodno su ga ubili Čerkezi ili Rusi negdje u Vojvodini, a majka joj se propila, jer ostala je sama sa dvije kćeri. Kasnije je postala i dementna, sto zbog tuge, sto z...

Bila sam ovaj post počela nekim vicem, koji sam kopipejstala ovdje u skice, međutim uvodni dio vica je nestao i vic je prestao biti (be)smislen, odnosno apsurdan, odnosno smiješan.  Često stvarnost, odnosno život, odnosno onaj dio koji percipiramo ili registriramo, ili proglašavamo bitnim, važnim, pretvaramo u vic, anegdotu, smijeh, da bi se s odmakom nasmijali samima sebi, proživljenim danima koji s nekim odmakom prestaju biti strašni, neprobavljivi, pa ih začinimo s malo humota koji nam služi kao odmak od umora svakodnevicom... Nije ovo uvod za neku strasnu stvar koju ću napisati ali - ne pišem - ne jer dišem, nego ne pišem jer hvatam dah. Na mahove. Mislim, zdravlje je ok, ali pritisak postupka rastave od čovjeka s kojim sam dijelila sve/pa i sne je recept za... mučninu. Zečja rupa, stan u Sadovoj ulici, prostori košmara, mraka, nevjerice i šokova. Kaže jedna... dakle, lakše se rastaviti i od kurvara nego od alkoholičara... Recimo da se donekle putim u matematiku, logiku, riječi...

Ovaj post pišem sjedeći, za desktopom, pa ne znam kako će izgledati. Navikla sam pisati s mobitela, iako je nepregledno, navikla sam pisati kao da pišem nekom bliskom, i držati misli u okviru ideje onoga što želim da bude izgovoreno. Na kompjuteru je uvijek lakše editirati, korigirati napisano i izaći iz teme, skrenuti s puta. sjedeći, kao da izvlačim riječi iz dupeta, ležeći - pišem nutrinu. Pišem opuštenije i lakše.  Daklem, što sam htjela ovdje reći: nije ovaj post o Uskrsu, ni prošli nije bio. Uskrs i Isus su (svjetlosne) godine daleko od nas Zemljana, i mi promašujemo stvari kada farbamo jaja, pečemo janje ili odojka. Ili što nam je već Duh Sveti prišapnuo da trebamo raditi ovijeh dana. Mislim da je Duh Sveti bio najkorektniji kada je prišapnuo Mariji da začne dijete s njim, kada joj je zaručnik već bio neplodan, ali eto... dijete začeto u istočnom grijehu nevjere i nije moglo doživjeti neku bolju sudbinu od nosanja križa tamo- vamo, mučenja i razapinjanja pred sitnim  lj...

  Trebalo joj je duže da doputuje iz Zagreba jer su autoceste od Sv. Roka prema jugu neupotrebljive kod malo jačih bura, a isla sam pred nju na kolodvor  da ne čeka još jedan bus. Popravio joj se ten otkako je gore, dakle, popustio je stres koji nas je pratio minimalno dvije godine, a pomogla je i neka kupka za lice iz dm-a, koju sam joj kupila za Božić. Prije nego će doći, mlađa sestra je očistila kupatilo, sredila zajedničku sobu a njih dvoje mlađih su čak zajedno spremali sarme od početka do kraja uz moje upute.  I provocirali mene da sam lijenčina. Ja sam ih snimala i slala sestri, objašnjavajući joj kako su doma velike pripreme za njezin Dolazak. ;) Sin me je u jednom trenutku pitao gdje je četvrta stolica, a makla sam je od stola jer mi je trebala za neko pentranje kod čišćenja. Mislim, Uskrs, nas četvero na okupu i sreća zbog njenog dolaska.  Dok smo se vozile od kolodvora do doma na radiju je krenula Oliverova Cesarica i otpjevale smo je od početka di kraja. ...