Prisutna

 Danas, čekam u redu u trgovini i ispred mene prekrasna trogodišnja djevojćica koja pod pazuhom drži lutku, drugom rukom gura dječja kolica igračku i nježno pogledava prema toj svojoj bebici.  U meni u milisekundi nekoliko uzastopnih reakcija: koja divnoća, koji prizor, koja... i onda, ono buntovno, tinejđžersko: CRINGE. Trenutak spoznaje. Prosvijetljenja. Kćeri uopće nisam puno objašnjavala tu svoju jezu, odmah smo se razumjele. Kažem ja: ne sjećam se da je itko dječake na taj manipulativan način odmalena pripremao za ulogu oca. Smije se. Kaže mi da je pročitala negdje da muškarci uglavnom na ideju o vlastitom djetetu reagiraju kao da će nabaviti psa. Dijete? o super! Pas, da - da, super! Mislim... ne znam, ali poučena obiteljskim iskustvom, kao i ona, a gledano više generacija, nisam daleko od te iste... generalizacije?. Iskustvo te formira, ponekad nauči da neke odluke naučiš svjesno donositi, uprkos biologiji, uprkos...drugima... i njihovim očekivanjima, suptilnim pritisci...

Gledam ga kako mršti obrve rješavajući funkcije. Linearne. Rekla bi moja pokojna ekscentrična  profka: to su trivije. Ok... objasnila sam... x, f(x), točke u koordinatnom sustavu, međuovisnost varijabli, grafički prikaz u koordonatnom sustavu. O Descartesu,  da mu pričam i o teoriji spoznaje, i o profesoru doktoru koji je naočale za vid popravio crvenom izoliranom žicom, i koji me je podsjećao na Raskoljnjikova - to bi bilo previše. Ili o točki, mjestu bez dimenzija, kroz koje prolazi pravac, koji je sačinjen od niza, beskonačnog niza takvih točaka, tog nistavila zaptavo, koji se hipotetski proteže u beskonačnost u dva smjera... Ne. Rekao bi mi sin da sam... krindž. I uzeo mobitel da se smiri, opusti. Smiri doživljaj i budi realna. To je samo jedna utakmica. Ona za prolaz. Dok on se mršti i muči, ja prebirem po glavi razgovor od prije dvije ili tri godine, s gospodinom XY, koji je imao funkciju...titulu?...oca. Brinulo ga je moje mrštenje dok sam čitala nešto. Obično se, čitaj...

Ne grozim se ničega više od tuđe molitve za drugoga... jer, ljudi koji mole za druge su oni kojima bi molitva za sebe najviše koristila. Barem u smislu da bi se odmaknuli od drugoga mentalno, duhovno i energetski i prestali raditi onu sitnu, a moćnu štetu drugome - štetu opsesivne "spiritualne" kontrole nad drgima. Kad znamo (a znanje je drustveni dogovor;) da jedino sebe možeš mijenjati. Ako ćeš molitvom - mijenjaj se molitvom. Ako ćeš pjesmom - pjevaj. Ali ne pod mojim prozorom. Osim... osim... ako si ptica. Onda - slobodno pjevaj :)  Isto tako, grozim se i onih  koji savjetuju druge, jer većinom su oni koji bi savjete koje olako dijele drugima upravo oni koji po tim istim principima ne žive, a mozda bi trebali. Nego smatraju da bi tako trebalo.  Jer dati savjet nekome tko savjet ne traži je nasilje nad tuđom voljom, autonomijom i životnim, duhovnim putem. Ljudi su uglavnom papagaji koji su naučili nekoliko fraza od svojih vladara-vlasnika. Nekad su to roditelji, nekad ...

  Nismo se čule nekih mjesec dana, a onda je nazvala da je nasla prijevoz za komodu koja ide u sinovu sobu. Dovezla se sa starijim smušenim šoferom, platila mu dostavu, sjele smo i popričale. Malo, kratko, plitko. Jer nema se kapaciteta, nema se volje čuti drugoga. Svoga. Mene. Kaže, ako dodirnem bolnu temu: "ti uvijek po istom". Ja se u sebi potiho naljutim, na van se sjetno nasmijem i kažem: "Ne znam tko je u svakom našem razgovoru spomenuo tu jednu, uvijek istu frazu", frazu kojom bi htjeela okončati razgovor, zapravo priču koja boli puno ljudi, koju zapravo više nitko ne želi čuti. Priču? Ne priču, zapravo, već životni splet okolnosti. Koji nikako da se završi jer... to je u neku ruku i nemoguće. Duhovno. Jer, materijalno, na papiru se uvijek može staviti točka. Okrenuti list. Puke fraze... za puk. Odvezla sam je kući, vratila se spremati večeru, kad - zove opet. Zaboravila je torbu s novčanikom i ključem, sreća da nije zaboravila mobitel kod mene, pa me je mogl...

 Kako se zove muškarac s puškom? . . .         . . . . .   . . Puškarac.  :) . . .     . .   .  A kako se zove macho mačak? . . . . .    . . . . .     . . Mačor. . . .     Eto. To je posve dost za post. 

 Nekidan sam naletjela na Nulu, Mersudinovog pijatelja. Umalo smo se sudarili na ulazu u trgovinu. To je onaj koji mi je u samim počecima naše veze rekao da se trebam srediti malo, i našminkati zbog našeg pijatelja, nakon sto nam se prikrpao za stol. Onaj koji nikada nije viđen s djevojkom, ženom. Do dana danasnjega. Mene je pecnulo, a nije trebalo, pecnulo me još i više kada mu Mersudin na to ništa nije odgovorio. Tada je trebalo ustati i otići. I ne okrenuti se više nikada. Mislim, nije Nula  pijatelju rekao da bi trebao skinut koju kilu zbog mene ili prestati piti, ni slučajno. Vjerojatno je dečko tada imao osjećaj da mu kradem pijatelja, pa me morao malo pecnuti. Bila sam im uljez. Ko Yoko Ono Beatlesima.  Rekla mi je to V. dosta kasnije, kad sam već bila u poodmakloj trudnoći. Rekla mi je da Mersudin zbog mene manje pije. Nisam tada ni znala da Mersudin toliko pije, i bio mi je šok,  kao i sva ta izgubljena ekipa Desperadosa. I njen D. Je pio, ali ona je na vrij...