Postovi

jaje, jaje ija je

Ovaj post pišem sjedeći, za desktopom, pa ne znam kako će izgledati. Navikla sam pisati s mobitela, iako je nepregledno, navikla sam pisati kao da pišem nekom bliskom, i držati misli u okviru ideje onoga što želim da bude izgovoreno. Na kompjuteru je uvijek lakše editirati, korigirati napisano i izaći iz teme, skrenuti s puta. sjedeći, kao da izvlačim riječi iz dupeta, ležeći - pišem nutrinu. Pišem opuštenije i lakše.  Daklem, što sam htjela ovdje reći: nije ovaj post o Uskrsu, ni prošli nije bio. Uskrs i Isus su (svjetlosne) godine daleko od nas Zemljana, i mi promašujemo stvari kada farbamo jaja, pečemo janje ili odojka. Ili što nam je već Duh Sveti prišapnuo da trebamo raditi ovijeh dana. Mislim da je Duh Sveti bio najkorektniji kada je prišapnuo Mariji da začne dijete s njim, kada joj je zaručnik već bio neplodan, ali eto... dijete začeto u istočnom grijehu nevjere i nije moglo doživjeti neku bolju sudbinu od nosanja križa tamo- vamo, mučenja i razapinjanja pred sitnim  lj...

Overwhelming

  Trebalo joj je duže da doputuje iz Zagreba jer su autoceste od Sv. Roka prema jugu neupotrebljive kod malo jačih bura, a isla sam pred nju na kolodvor  da ne čeka još jedan bus. Popravio joj se ten otkako je gore, dakle, popustio je stres koji nas je pratio minimalno dvije godine, a pomogla je i neka kupka za lice iz dm-a, koju sam joj kupila za Božić. Prije nego će doći, mlađa sestra je očistila kupatilo, sredila zajedničku sobu a njih dvoje mlađih su čak zajedno spremali sarme od početka do kraja uz moje upute.  I provocirali mene da sam lijenčina. Ja sam ih snimala i slala sestri, objašnjavajući joj kako su doma velike pripreme za njezin Dolazak. ;) Sin me je u jednom trenutku pitao gdje je četvrta stolica, a makla sam je od stola jer mi je trebala za neko pentranje kod čišćenja. Mislim, Uskrs, nas četvero na okupu i sreća zbog njenog dolaska.  Dok smo se vozile od kolodvora do doma na radiju je krenula Oliverova Cesarica i otpjevale smo je od početka di kraja. ...

Dom&dizajn

Slika
 Laminat je postavljen u sobi i u hodničiću ispred nje. Skratili smo i vrata malo i vratili ih na mjesto.  Još nam ostaje postaviti lajsne i sastavuti ormar. I to ćemo zajedno, polako.  Sin nije mogao sakriti osjećaj zadovoljstva, sreću kada je soba dobila novi izgled. Velika je promjena nastupila skidanjem tapisona s dječjim motivima i postavljanjem malo ozbiljnijeg poda. Iskoristio je moju kratku pauzu pa odvukao  madrac iz sestrine sobe u kojoj je gostovao nekoliko dana i odlučio spavati u "novoj", praznoj sobi. Nije mu jasno kako su sestre mogle dijeliti sobu, jer on se naviknuo na svoju privatnost i mir. Police za zid ćemo isto izraditi sami, to je trivijalno u odnosu  na postavljanje poda.  Ja cijelo vrijeme imam osjećaj da odrađujem dug. I da je to sve trebalo biti davno davno prije. I da... A gubila sam se, gubila sam vrijeme pokušavajući promijeniti čovjeka, koji je sam za sebe ustvrdio da je nepopravljiv. Previše energije sam utukla u iluzije. Ovo...

Crveni meteoalarm

 Možda jučer... ne znam točno ni kad ni gdje... iskrsnula mi je poruka koju je neka žena čula od svog odvjetnika... kad se rastavljala. Otprilike joj je rekao: nikada s nikime nemojte imati djecu ukoliko tu djecu niste spremne i sposobne podizati potpuno same. I s tim potpuno rezoniram danas, nakon 18 godina braka i dvi-tri godine razdvojenosti. I nakon  puno puno progutanih i neizgovorenih stvari  koje su u jednom trenutku nahrupile van, poput bujice, orkana. Crvenog meteoalarma. I to je jedan od razloga zasto danas pišem... Bilo je perioda kada se zamo živjelo, bez zastajanja, bez analiziranja stvari koje su dešavale i preko kojih sam prelazila jer nije bilo izbora. I jer je bilo lijepih dana koji su nas držali poput slabog ljepila koje s vremenom popusti... Ljudski je oprostiti ali oprastati stalno i iznova jednu te istu stvar je neoprostivo. Jer puno godina poslije upadneš u zamku oprastanja samoj sebi što si opraštanjem neoprostivog dopuštala sama sebi da se iste loš...

Skyr i borovnice

Kad je šefica rekla da se   ona često čim dođe doma  ni ne prevlači nego odmah kreće za špaker ilitiga štednjak, nasmijala sam se jer i ja tako. Jedino prebacim crnu prehaču preko sebe. Ako sjednem, ništa od kuhanog za taj dan jer bi mi vrijeme iscurilo. A vrijeme je novac, a novaca uvijek na knap. Zato jela koja se mogu zamrznuti odmah spremam u većim količinama i zamrznem. Pa si olakšam poneki dan. Danas pohano i pire, salata od mrkve i desert: skyr i borovnice samljeveni štapnim mikserom i zaslađeni šećerom. Jer sam zaboravila da imam kristaliziranog meda kojega sam zapravo htjela iskoristiti. I sad još frikando kojeg moram spremiti na sug, ohladiti i spremiti na porcije.  I onda dva sata laminata :). Otkud mi energija - ne znam. Vjerojatno od dva dana ležanja zbog viroze. Ili sam, najvjerojatnije, kao najstarija alkoholičareva kći programirana da vršim za/umjesto dvoje. Plus, našla sam dodatni posao, za sezonu doduše, ali imat ću u danu samo tri sata za odmor, pl...

Čaj..

 Volim sebi tepati da sam izumiteljica... :) Tako sam danas izumila da čaj mogu napraviti direktno u kuhalu za vodu, odmah dvije litre bez da prljam drugu posudu jer ovi virusi su jako žedni.  Ali pomoglo je to nalijevanje, pluća više ne žare. Danas sam ulovila sina da ofarba zid koji je ostao nedovršen, a  ovo mu je prvo farbanje u životu pa je morao naučiti i gletati rupice i manje nepravilnosti na zidu. Ali je soba napokon pripremljena za postavljanje novog poda. To jedva čekam jer će se tek onda dobiti dojam novog prostora. I to ćemo, naravno raditi zajedno. Moram nabaviti ubodnu pilu. A to ću: preko brata do alata ;). I moram još detaljno očistiti pod, pa krećemo, ako bog da - sutra. Dva-tri sata na dan možemo izdvojiti i to će biti super. Konzultirala sam se s AI-jem oko svega, bio je baš detaljan dajući savjete kako za postavljanje, čime rezati, kako okrenuti daske s obzirom na izvor svjetlosti i koliko ga distancirati od zidova... Ma, nema greške. Plaća? Osmijeh z...

Gripa...

 Dva dana predgripoznog stanja sam na poslu jedva odradila, a onda za vikend totalni raspad. Pluća gore, glava rastura, nos curi kao u prvašića. A onda zove mama: -Jesi li postavila laminat? U sebi mislim: $%@#*! ×*^@^^!, ali odgovaram uljudno, kao svaka obzirna kćer. -Nisam mama, bolesna sam. A i sinu je iskrsnuo neki rodendan na koji je odlučio ići pa je soba pala u drugi plan. Moja mama je kontrol frik. Znam i kako je to postala ali kasno je i nema smisla joj to sada objasnjavati. U slučaju da i pokusam, u njoj se probudi malo dijete koje kroz slusalicu počne vikati i bez problema mi poklopi. I onda se  kroz par dana ponasa kao da nista nije bilo. I onda se još čudi što se posvađala sa sinom, najmlađim i što on više ne navraća. Mislim, meni je to jasno i onda imam strah da ne ponovim isti obrazac sa svojom djecom. Neke stvari su tako zarazne, nasljedive, naučene.  Evo, i ja sam očekivala da će sin ofarbati jedan zid kojo je ostao, ali iskrsnuo je taj rođendan, a i ta v...