Prisutna

 Laminat je postavljen u sobi i u hodničiću ispred nje. Skratili smo i vrata malo i vratili ih na mjesto.  Još nam ostaje postaviti lajsne i sastavuti ormar. I to ćemo zajedno, polako.  Sin nije mogao sakriti osjećaj zadovoljstva, sreću kada je soba dobila novi izgled. Velika je promjena nastupila skidanjem tapisona s dječjim motivima i postavljanjem malo ozbiljnijeg poda. Iskoristio je moju kratku pauzu pa odvukao  madrac iz sestrine sobe u kojoj je gostovao nekoliko dana i odlučio spavati u "novoj", praznoj sobi. Nije mu jasno kako su sestre mogle dijeliti sobu, jer on se naviknuo na svoju privatnost i mir. Police za zid ćemo isto izraditi sami, to je trivijalno u odnosu  na postavljanje poda.  Ja cijelo vrijeme imam osjećaj da odrađujem dug. I da je to sve trebalo biti davno davno prije. I da... A gubila sam se, gubila sam vrijeme pokušavajući promijeniti čovjeka, koji je sam za sebe ustvrdio da je nepopravljiv. Previše energije sam utukla u iluzije. Ovo...

 Možda jučer... ne znam točno ni kad ni gdje... iskrsnula mi je poruka koju je neka žena čula od svog odvjetnika... kad se rastavljala. Otprilike joj je rekao: nikada s nikime nemojte imati djecu ukoliko tu djecu niste spremne i sposobne podizati potpuno same. I s tim potpuno rezoniram danas, nakon 18 godina braka i dvi-tri godine razdvojenosti. I nakon  puno puno progutanih i neizgovorenih stvari  koje su u jednom trenutku nahrupile van, poput bujice, orkana. Crvenog meteoalarma. I to je jedan od razloga zasto danas pišem... Bilo je perioda kada se zamo živjelo, bez zastajanja, bez analiziranja stvari koje su dešavale i preko kojih sam prelazila jer nije bilo izbora. I jer je bilo lijepih dana koji su nas držali poput slabog ljepila koje s vremenom popusti... Ljudski je oprostiti ali oprastati stalno i iznova jednu te istu stvar je neoprostivo. Jer puno godina poslije upadneš u zamku oprastanja samoj sebi što si opraštanjem neoprostivog dopuštala sama sebi da se iste loš...

Kad je šefica rekla da se   ona često čim dođe doma  ni ne prevlači nego odmah kreće za špaker ilitiga štednjak, nasmijala sam se jer i ja tako. Jedino prebacim crnu prehaču preko sebe. Ako sjednem, ništa od kuhanog za taj dan jer bi mi vrijeme iscurilo. A vrijeme je novac, a novaca uvijek na knap. Zato jela koja se mogu zamrznuti odmah spremam u većim količinama i zamrznem. Pa si olakšam poneki dan. Danas pohano i pire, salata od mrkve i desert: skyr i borovnice samljeveni štapnim mikserom i zaslađeni šećerom. Jer sam zaboravila da imam kristaliziranog meda kojega sam zapravo htjela iskoristiti. I sad još frikando kojeg moram spremiti na sug, ohladiti i spremiti na porcije.  I onda dva sata laminata :). Otkud mi energija - ne znam. Vjerojatno od dva dana ležanja zbog viroze. Ili sam, najvjerojatnije, kao najstarija alkoholičareva kći programirana da vršim za/umjesto dvoje. Plus, našla sam dodatni posao, za sezonu doduše, ali imat ću u danu samo tri sata za odmor, pl...

 Volim sebi tepati da sam izumiteljica... :) Tako sam danas izumila da čaj mogu napraviti direktno u kuhalu za vodu, odmah dvije litre bez da prljam drugu posudu jer ovi virusi su jako žedni.  Ali pomoglo je to nalijevanje, pluća više ne žare. Danas sam ulovila sina da ofarba zid koji je ostao nedovršen, a  ovo mu je prvo farbanje u životu pa je morao naučiti i gletati rupice i manje nepravilnosti na zidu. Ali je soba napokon pripremljena za postavljanje novog poda. To jedva čekam jer će se tek onda dobiti dojam novog prostora. I to ćemo, naravno raditi zajedno. Moram nabaviti ubodnu pilu. A to ću: preko brata do alata ;). I moram još detaljno očistiti pod, pa krećemo, ako bog da - sutra. Dva-tri sata na dan možemo izdvojiti i to će biti super. Konzultirala sam se s AI-jem oko svega, bio je baš detaljan dajući savjete kako za postavljanje, čime rezati, kako okrenuti daske s obzirom na izvor svjetlosti i koliko ga distancirati od zidova... Ma, nema greške. Plaća? Osmijeh z...

 Dva dana predgripoznog stanja sam na poslu jedva odradila, a onda za vikend totalni raspad. Pluća gore, glava rastura, nos curi kao u prvašića. A onda zove mama: -Jesi li postavila laminat? U sebi mislim: $%@#*! ×*^@^^!, ali odgovaram uljudno, kao svaka obzirna kćer. -Nisam mama, bolesna sam. A i sinu je iskrsnuo neki rodendan na koji je odlučio ići pa je soba pala u drugi plan. Moja mama je kontrol frik. Znam i kako je to postala ali kasno je i nema smisla joj to sada objasnjavati. U slučaju da i pokusam, u njoj se probudi malo dijete koje kroz slusalicu počne vikati i bez problema mi poklopi. I onda se  kroz par dana ponasa kao da nista nije bilo. I onda se još čudi što se posvađala sa sinom, najmlađim i što on više ne navraća. Mislim, meni je to jasno i onda imam strah da ne ponovim isti obrazac sa svojom djecom. Neke stvari su tako zarazne, nasljedive, naučene.  Evo, i ja sam očekivala da će sin ofarbati jedan zid kojo je ostao, ali iskrsnuo je taj rođendan, a i ta v...

  Bit će... polako. Cilj nije ovdje samo uređena, renovirana soba nego je cilj da sin i ja to napravimo zajedno, i da on osjeti užitak da je učinio svoj prostor ljepšim za sebe, svojim rukama. Uz malenu pomoć moje malenkosti. Ja financiram materijale, istina. Zajedno ćemo izračunati površinu, zajedno otići u trgovinu, savjetovati se s, nadajmo se stručnom osobom kod izbora, sin apsolutno ima zadnji izbor. Ne žuri nam se, ulažemo svoje slobodno vrijeme u nešto praktično, korisno i lijepo. U druženje kroz rad. Kao kad smo se u djetinjstvu družili kroz...igru. Kad sam se negdje pohvalila kako ćemo to zajedno odraditi, jedna poduzetna ženska s vezama mi je sredila majstora koji bi to odradio u jedan dan, moje bi bilo samo da spremim ručak. Glatko sam odbila. Di je tu onda rad, strpljenje, učenje i zadovoljstvo nakon urađenog posla vlastitim rukama - moga sina. Nije poanta u tome da dođe vila i zamahne čarobnim stapićem, nego u tome da svaki posao traži trud i vrijeme, za početak. Plus,...

  Recimo, ljutim se. Pa sam tužna ponekad. I gorčine imam u sebi, podosta. I  bijesa sam nagutala za života dva. Možda i  tri. Bog, otac i duh sveti, moji programeri nisu baš pri sebi bili (možda su pili) kad su mene kodirali. Dio toga sam jučer oslobodila razbijajući prastari ormar maljem. Nemam ni sama pojma zašto sam toliko toga progutala, najprije jer bila sam nevina, a potom i potpuno naivna.  Jer birala sam vjerovati. Sin je primjetio naglas da mlateći po spojevima ormara otpustam bijes. Premlad da razumije, a razumije. Ne znam kud će on sa svojim... svim tim, jednom kad ga sustigne.  Ja nisam ni I ni A. Ja sam... Beskonačna petlja. ... Ali volim. ... Soba mora biti gotova prije rođendana. ... Učim već stoti zanat: postavljam (uskoro) i laminat.

Kad sam tek počela pis/kar/ati, nisam imala pojma zašto pišem, odnosno zašto zapisujem neke samo sebi bitne proživljaje: svidjelo mi se, bilo je to vrijeme koje...odvajam za sebe. Nisam išla na frizure, nisam išla na trač kave ili nekakve grupne aktivnosti, a trebalo je odmaknuti se od...svakodneva...zapisujući ga. Sada imam već više teorija o tome: ja sam se pišući (kako god) zabavljala, birala društvo (sebe) i zauzdavala misli na taj način: izgovoreno se ne može više oblikovati. Zapisano se može oblikovati poput plastelina, premijesiti, i slagati opet i iznova nove oblike kojima ćemo biti zadovoljni pokoji dan. Jutros me veselio pogled kroz prozor ples stabala na jugu, sve je presječeno ručkom i pranjem suđa. Popodne smo obilazili kuće sin i ja. U jednoj smo se zadržali kraće, u drugoj nešto dulje. Kada on ustane, ustajem i ja. Znak da je vrijeme za odlazak. Navečer smo razbijali ormar u njegovoj sobi. Teški čekić i snaga klade valja. Ja sam HermAfrodit, i moram ga naućiti svemu sto ...

 Ostala sam neshvaćena u prošlom postu, a vjerojatno stoga što se nisam ispisala do kraja. Nebitno; o cikoriji ću opet morati pisati: puno ljepše i sjetnije.   Promjenom položaja kutne otvorio mi se novi jutarnji pogled... pogled kroz prozor, umjesto prijašnjeg pogleda u zid i dvije slike koje, toliko puta pogledane, više i nemaju neko osobito značenje. Na slikama koje sada stoje naslonjene uza zid u hodniku su kuće pored mora, stare dalmatinske tradicionalne  kuće, i na drugoj isto - opet kuće te iste kamene  pored mora i drveni kaići izvučeni na obalu, koji čekaju godišnje održavanje. Dok ovo pišem, čujem galebove kako se, vjerojatno, otimaju za riblje  iznutrice. Netko dolje pokraj mora čisti ribu i vraća ostatke moru, ribama, rakovima...i galebovima - oportunistima. Jugo je, vidim mirtu kako se miče i lovore u pozadini kako joj je pravo dtuštvo. Svako stablo drugačije pleše na vjetru: mirta igra ljuljuškanjem po rubovima krošnje. Visoki, mladi lovori, k...

  Promijenila sam položaj kutne garniture koja je inače i moj krevet za spavanje. Prije je bila okrenuta prema televizoru, sada je okrenuta ptema  prema zidu. S tog zida sam skinula dvije slike koje su tamo oduvijek i odložila ih u hodnik dok ne smislim sto cu s njima. Nebitne su zapravo. Trebalo je osloboditi veću zidnu površinu na koju ćemo projicirati filmove koje bi zajedno navečer gledali, s laptopa ili otkud već, ne znam. Trebalo bi se pretpatiti na Netflix ili već nešto. Meni se zapravo ni ne žuri, odavno nemam koncentracije za digometražne...sadržaje. Odavno... To je valjda odonda kada sam postala mama. Ja mogu i samo gledati u prazan bijeli zid i filmovi sami dođu. A ja ih onda ovako zapisujem pa ih odašiljem negdje u virtualne prostore gdje im mogu pristupiti ljudi koji nabasaju, mogu ih čitati ukoliko imaju volje. I to je nebitno zapravo. Ja sam tek nedavno shvatila zašto pišem: pišem da bi se imala gdje prelijevati... svoje misli ili emocije. Mislim da nikada nisam...

Htjela sam se danas počastiti sunčevim zrakama i buketom pravih, zdravih proljetnica, šparoga - i jesam. Vas sam htjela počastitti videom tog jestivog buketića i okolnog krša i makije, s otoka koji je jednom i ne tako  davno živio od ovčarstva, ali ne mogu ovdje direktno uploadati no video ni dotografije pa ništa od toga. Uglavnom, zamislite jednu visoku i vitku mene ;) s punđom na vrh tjemena kako hodam, saginjem se i berem te izdanke. Prije su to radili pastiri i pastirice, brali su ih dok bi napasali svoja stada i gledali Velebit svakodnevno, u svim vremenskim uvjetima i ... koristili od prirode ono sto već da. Trava je bila rosna i nije mi nimalo smetalo sto su mi patike promoćile, i što sam tako mokrih nogu, samotno bauljala po otoku. Javila sam se jednoj kolegici da popijemo kavu negdje, popile smo je na njenoj terasi u hladu, i tu sam ozebla i jedba čekala doći doma. Napravila sam toplo more ( netko to zove slana kupka) da se ugrijem, a sparoge i jaja sam poslije s posebnim ...

  Sam dužna nekako reći riječ-dvije:  Recimo, imala sam tada četrnaest, bila je to prva ratna godina i prva godina u  miocu. Tada sam bila više od brojeva, manje od riječi. Nismo ni svjesni bili tada koliko će nam ta  godina sudbinski iskrojiti živote. Sada znamo da smo zauvijek obilježeni i ostećeni kolektivno svi, imali ili neimali ratnog staža. Ok, rat je kriv za sve, mi smo oduvijek bili i ostali nevini. ;) Prvi zadatak kojeg se sjećam je bio iz fizike. Glasio je otprilike ovako:  Ukoliko je brzina zvuka 343 m/s, koliko će vremena trebati čovjeku da čuje  jeku svoga glasa ukoliko se nalazi udaljen od planine 1000 metara. Mioc su upisivali odlikaši, oni koji su voljeli rjesavati zadatke, baviti se brojčanim ili slovno-brojčanim problemima i iznalaziti rjesenja. Točna rješenja. Ne improvizacije. Nitko nije riješio zadatak, iako je zapravo vrlo jednostavan: svi smo zanemarili put koji je trebao glasu da stigne do planine i uzeli u obzir samo put koji je tr...

 Danas smo se vozili do moje mame, sin i ja. Isli smo posuditi njenu sjekiru da rascjepimo neke deblje bukove cjepanice koje ne stanu u peć, a usput i da joj  vratimo poklopac lonca u kojem nam je poslala božićnu sarmu,po bratu, jer bolovala sam. nešto. tada.. Kako mi  je prethodnog dana u telefonskom razgovoru nahvalila sjekiru koju joj je naoštrio sin, moj brat, morala sam je isprobati...  Lonac  sam joj već prije bila  vratila, jer podjećala me učestalo, ali poklopac je ostao. Jednostavno nisam razmišljala o njemu, nemarni smo s tim posućem. Lonce spremam u jedan, poklopce u drugi kuhinjski element. Ili u treći. Ili...tko zna gdje. Ali mama je svjesna da joj nisam vratila komplet. I u svakom telefonskom razgovoru bi ga spomenula, klasično mi nabijajući grižnju savjesti na na račun moje neorganiziranosti, rastrešenosti ili ... nesavršenosti. Ne kaže ona to tako, tako ja to sebi prevedem. Ona jednostavno kaže: Nisi mi vratila lonac. I ja obećam da ću ga vr...