Crveni meteoalarm

 Možda jučer... ne znam točno ni kad ni gdje... iskrsnula mi je poruka koju je neka žena čula od svog odvjetnika... kad se rastavljala.

Otprilike joj je rekao: nikada s nikime nemojte imati djecu ukoliko tu djecu niste spremne i sposobne podizati potpuno same.

I s tim potpuno rezoniram danas, nakon 18 godina braka i dvi-tri godine razdvojenosti.

I nakon  puno puno progutanih i neizgovorenih stvari  koje su u jednom trenutku nahrupile van, poput bujice, orkana. Crvenog meteoalarma. I to je jedan od razloga zasto danas pišem... Bilo je perioda kada se zamo živjelo, bez zastajanja, bez analiziranja stvari koje su dešavale i preko kojih sam prelazila jer nije bilo izbora. I jer je bilo lijepih dana koji su nas držali poput slabog ljepila koje s vremenom popusti... Ljudski je oprostiti ali oprastati stalno i iznova jednu te istu stvar je neoprostivo. Jer puno godina poslije upadneš u zamku oprastanja samoj sebi što si opraštanjem neoprostivog dopuštala sama sebi da se iste loše stvari događaju uvijek i iznova, što si  na koncu doprinijela stvaranju egoističnog čudovišta.

Rezovi su bolni, ali neophodni za vlastito zdravlje: ljubav nije (samo) osjećaj, ljubav je djelovanje, požrtvovnost, uvažavanje drugih, osobito onih koji bez našeg angazmana ne bi imali nikakve šanse. Na djecu mislim, prvenstveno.

I brisanja onih, koji svoj ego nisu kadri izbrisati, onih koji su se i stanju staviti prije i iznad svih.

Danas je Cvijetnica.  

Palmine i maslinove grančice nisu predusktšnja dekoracija, one su simbol obrezivanja suvišnog, da bi bi plodovi novog života imali šanse uopće dozrijeti.

Danas je otprilike druga godišnjica kada sam odlučila da ja neću biti na antidepresivima zbog nečijeg alkoholizma. Lažno mirna, lažno zadovoljna i lažno sretna.