Nedjelja

 Ostala sam neshvaćena u prošlom postu, a vjerojatno stoga što se nisam ispisala do kraja. Nebitno; o cikoriji ću opet morati pisati: puno ljepše i sjetnije.  

Promjenom položaja kutne otvorio mi se novi jutarnji pogled... pogled kroz prozor, umjesto prijašnjeg pogleda u zid i dvije slike koje, toliko puta pogledane, više i nemaju neko osobito značenje.

Na slikama koje sada stoje naslonjene uza zid u hodniku su kuće pored mora, stare dalmatinske tradicionalne  kuće, i na drugoj isto - opet kuće te iste kamene  pored mora i drveni kaići izvučeni na obalu, koji čekaju godišnje održavanje.

Dok ovo pišem, čujem galebove kako se, vjerojatno, otimaju za riblje  iznutrice. Netko dolje pokraj mora čisti ribu i vraća ostatke moru, ribama, rakovima...i galebovima - oportunistima.

Jugo je, vidim mirtu kako se miče i lovore u pozadini kako joj je pravo dtuštvo.

Svako stablo drugačije pleše na vjetru: mirta igra ljuljuškanjem po rubovima krošnje. Visoki, mladi lovori, koji su odavno prestali biti ljudskom rukom obrezana živica protegnuli su se uvis i   ljuljaju lijevo-desno, kao da pokušavaju održati ravnotežu. Kad bi to bili ljudi u ...nekakvom klubu... Mirta bi bila graciozna žena koja pleše sama, a Lovori - polupijani, ne previše hrabri udvarači, grupni klackači, koji se na nju niti ne osvrću. Možda je potajno gledaju, ali ne žele razbiti svoju gupnu, klateću koegzistenciju.

U desnom uglu prozora vidim komadić neba, ispresječan još neolistalim, ili tek slabo olistalim granama bagrema. On ima sitno-treperavi stil plesa. Neuklopljen je u zimzeleni ples ostalih... kroz njegove grane jedino i vidim nebo.

Puf- vjetar mi je zatvorio škure. Vtijeme je ustanka.

Mora da sam stara jer: ljetos mi je privremeni susjed rekao: ja sam mlad, ne mogu cijelo vrijeme sjediti na terasi i gledati u drvo: ja moram izlaziti, zabavljati se.

Mislim, zar za mir i sreću nije dovoljno zabavno promatrati drveće na vjetru.  

Vjetrove u granama? 

...

Govorio mi je da on može satima sjediti i gledati u taj prozor i da mu više ništa ne treba. Mislim, tlapnje...  Mislim, trebalo ga je pustiti ranije, da živi život izvan okvira... Možda.

Ipak... ipak... Noću se kroz isti prozor ne vidi ništa, trebalo je često zaviriti van, posve, ne samo okom... Da se nešto ne propusti pod mjesečinom, ili u magli i dimu nekih, za mene obskurnih i odbojnih  prostora.

...

Škura se zavorila pod naglim naletom juga.

Treba se ipak ustati: učvrstiti, fiksirati uza zid.

Da se ne razbije, drevna... Drvena.