Vjetru...
Sam dužna nekako reći riječ-dvije:
Recimo, imala sam tada četrnaest, bila je to prva ratna godina i prva godina u miocu. Tada sam bila više od brojeva, manje od riječi. Nismo ni svjesni bili tada koliko će nam ta godina sudbinski iskrojiti živote. Sada znamo da smo zauvijek obilježeni i ostećeni kolektivno svi, imali ili neimali ratnog staža. Ok, rat je kriv za sve, mi smo oduvijek bili i ostali nevini. ;)
Prvi zadatak kojeg se sjećam je bio iz fizike. Glasio je otprilike ovako:
Ukoliko je brzina zvuka 343 m/s, koliko će vremena trebati čovjeku da čuje jeku svoga glasa ukoliko se nalazi udaljen od planine 1000 metara.
Mioc su upisivali odlikaši, oni koji su voljeli rjesavati zadatke, baviti se brojčanim ili slovno-brojčanim problemima i iznalaziti rjesenja. Točna rješenja. Ne improvizacije.
Nitko nije riješio zadatak, iako je zapravo vrlo jednostavan: svi smo zanemarili put koji je trebao glasu da stigne do planine i uzeli u obzir samo put koji je trebao jeki da se vrati do čovjeka.
Bila sam frustrirana tim zadatkom toliko da sam ga zapamtila do dana današnjega.
Danas, kad glas niti ne dopure do planine, a kamo li do drugog čovjeka, nema se druge nego... ovako.
Jer nismo valjda isprve dobro razmijeli zadatak koji nam je dodijeljen, ili nismo znali timski igrati, ili smo se toliko pogubili u pod/razumijevanju, ili je zrak postao toliko rijedak u nekom segmentu vremena pa nije bilo nedija da nosi ni glas, ni jeku, ili je ipak postao toliko zbijen, težak i gust da ni krik nije mogao probitj zid, zvučni zid, mučni zid između onih koji su trebali riješiti problem.
Nekad se jednostavno nema izbora pa se mora, i može se jer se mora, i jer se i naviklo tako kroz život, koji zamišljam u obliku sinusoide nacrtane u kartezijanskom sustavu na plošnom milimetarskom papiru, srolanom u tuljac kroz koji kada pogledas vidiš samo - naprijed.
Nisam ja baš tako slaba, ili se tako tješim... makar ima dana kada bi se rasula na najprostije faktore, što od tuge, sto od ljutnje, što od ... ⁶
Uglavnom, nismo za jedan dan, ja sam za ovo, vjerujem, od rođenja pripremana. Da moram moći.
Čak i kad nisam posve sigurna da sam posve razumijela povjeren mi zadatak od MateMatičara, ja se trudim: ako ništa, dobit ću barem žulj na srednjem prstu.
Kad nemaš izbora - boriš se.
:)
Za mene riješenje ovog zadatka, naravno, nikako matematičko, je ovo: da bi se od nekud mogli vratiti, najprije moramo otići. Najčešće ne želimo ići, pa nas život gurne. Vraćamo se obično snagom volje, pametniji i manje naivni, a ako imamo sreće, imamo se kome (i zbog koga) vratiti.
OdgovoriIzbrišiJa često kažem ovo: Ako drugi mogu, mogu i ja. Ne odustajem tako lako. Lp
OdgovoriIzbriši"Jer nismo valjda isprve dobro razumjeli zadatak koji nam je dodijeljen, ili nismo znali timski igrati, ili smo se toliko pogubili u pod/razumijevanju, ili je zrak postao toliko rijedak u nekom segmentu vremena pa nije bilo medija da nosi ni glas, ni jeku, ili je ipak postao toliko zbijen, težak i gust da ni krik nije mogao probiti zid, zvučni zid, mučni zid između onih koji su trebali riješiti problem."
OdgovoriIzbrišiOvo ću čitati više puta u danu, pa kada pomislim da sam pročitao dovoljno puta, ići ću čitati još :)).
Hvala ti.