Prisutna

Bila sam ovaj post počela nekim vicem, koji sam kopipejstala ovdje u skice, međutim uvodni dio vica je nestao i vic je prestao biti (be)smislen, odnosno apsurdan, odnosno smiješan.  Često stvarnost, odnosno život, odnosno onaj dio koji percipiramo ili registriramo, ili proglašavamo bitnim, važnim, pretvaramo u vic, anegdotu, smijeh, da bi se s odmakom nasmijali samima sebi, proživljenim danima koji s nekim odmakom prestaju biti strašni, neprobavljivi, pa ih začinimo s malo humota koji nam služi kao odmak od umora svakodnevicom... Nije ovo uvod za neku strasnu stvar koju ću napisati ali - ne pišem - ne jer dišem, nego ne pišem jer hvatam dah. Na mahove. Mislim, zdravlje je ok, ali pritisak postupka rastave od čovjeka s kojim sam dijelila sve/pa i sne je recept za... mučninu. Zečja rupa, stan u Sadovoj ulici, prostori košmara, mraka, nevjerice i šokova. Kaže jedna... dakle, lakše se rastaviti i od kurvara nego od alkoholičara... Recimo da se donekle putim u matematiku, logiku, riječi...