Duhovno s/t/a/r/anje

Ne grozim se ničega više od tuđe molitve za drugoga... jer, ljudi koji mole za druge su oni kojima bi molitva za sebe najviše koristila. Barem u smislu da bi se odmaknuli od drugoga mentalno, duhovno i energetski i prestali raditi onu sitnu, a moćnu štetu drugome - štetu opsesivne "spiritualne" kontrole nad drgima. Kad znamo (a znanje je drustveni dogovor;) da jedino sebe možeš mijenjati. Ako ćeš molitvom - mijenjaj se molitvom. Ako ćeš pjesmom - pjevaj. Ali ne pod mojim prozorom. Osim... osim... ako si ptica. Onda - slobodno pjevaj :) 

Isto tako, grozim se i onih  koji savjetuju druge, jer većinom su oni koji bi savjete koje olako dijele drugima upravo oni koji po tim istim principima ne žive, a mozda bi trebali. Nego smatraju da bi tako trebalo.  Jer dati savjet nekome tko savjet ne traži je nasilje nad tuđom voljom, autonomijom i životnim, duhovnim putem.

Ljudi su uglavnom papagaji koji su naučili nekoliko fraza od svojih vladara-vlasnika. Nekad su to roditelji, nekad selo, nekad birtija a nekada par knjiga  i skripte s pečatom Sveučilišta. Filmovi. Sveznadari, koji raspolažu mrvicama. 

Ponekad je to skučeno, jednodimenzionalno životno iskustvo koje se želi nametnuti kao princip. I po tom tvom principu bi se trebao ravnati svijet? Kako da ne?

Najzabavniji su kada pričaju besmislice  bedastoće, papagaji: "Roko, počisti kavez". "Rrrokooo, sunce ti poljubim." "Rokkoo, ti si ćuk". "I ćuk je ptica". "Roko, najedi se duhovnih žganaca, krvi ti Isusove". 

Vani pjevaju ptice. Ne razumijem ni "riječ". Ni frazu. Ni poantu. A osjećam u toj pjesmi najistinskiji i najiskonskiji smisao života. Imaju li ptice gurue?

Čitaju li što o Franji Asiškom? :)

Ili ih za sve to skupa naprosto boli pero?

IDK.

Život je kompleksan.

Brije o duhovnosti su kao mrvičak žganca u kapljici mora. Kao euro u popovom đžepu.

Promašaj.

Ako se mene čita.

A čita me se. ;)

.