Živim brzo...

...ali ne i objesno...

I to je razlog sto me nema tu, sto ne pišem. 

Ovo prethodno napisano "ne pišem", mobitel ski umjetni/čki intelekt, čitaj: autocorrect, htio je preformulirati u "ne pijem". Sto nema veze s vezom, odnosno ima, ukoliko gledamo siru sliku, onu životnu. Ukoliko je istina, a smatram u ovoj svojoj zreloj, najzrelijim mogućoj dobi da je moj život debelo određen pijenjem drugih, onda dobro: ne pijem. Ne pijem ptice, lazi, obećanja, deluzije. Ne ovisim o raspoloženjima drugih toliko, ogradila sam se. Ali, radim kao konj za mrvice. Mozga bi bilo ugodnije i ljepše živjeti život na način da sam zatvorila oci, nos i usta i otvarala ih samo da ližem guzice onima od kojih bi se možda mogla okoristiti. Da je bilo moći, znati, biti umjetna, licemjerna nakupina materije.

Na drugom poslu (onom fiul konjskom) ljudi me se boje. Ili me mrze. Ili me ne mogu smisliti zato sto ne nazdravljam s njima svako toliko da izdržim. Mene boli kuki za njihovo nazdravljanje jer znam da me trebaju. I oni znaju da me trebaju. Ja sam, doduše, na bonkasima iz razloga da izdržim. Tu mislim na mentole: kad bih im rekla dva-tri, ubacim mentol u usta i ohladim mozak, svjesno paraliziran jezik i nuspojave: konflikte koji nikome ne trebaju. 

Da mi je život posložen tako da ne moram toliko raditi/trpjeti, mislim da bi živjela na svom imanju i uzgajala životinje, voće i povrće...

Svijet je pun luđaka.

Zato bih ja rado bila čudak.