Divljaka

Čim je izgrađen taj trenutno najveći šoping centar kojemu gravitiraju čak  dva sela koja u sezoni količinom putnika i namirnika postanu jedan, za hrvatske neprilike i pojmove, sasvim solidni košmar ili tiga  grad...primjetila sam da na samom ulazu u taj trgovinski hram  namijenjen za, s jedne strane, stvaranje basnoslovnog bogatstva vlasnicima, dok s druge strane služi kao bezobrazno skupa pučka kuhinja sa splačinama i prijeko potrebnim budućim otpadom... primjetila sam...da među sivim betonskim pločama izbija... sasvim mlada, nevino prkosna divljaka. Izdanak divlje loze, koja je zapravo idealna podloga za navrtanje bilo koje plemenite sorte vinove loze.

Nasmijala sam se: kad neće i ne mogu ljudi, priroda hoće, mota i može. Ipak, nakon nekog vremena, nestala je: ne zna se je li je pregazio turistički stampedo, ili su je jednostavno iščupali da ne kvari novokomponovanu estetiku sivila stakleno betonskog hrama  srama.  

No, divljake više nije bilo.

Prirodna, malena, gotovo imaginarna revolucija je srezana u korijenu. Može nas biti, samo ako ćemo skupi škart jesti i piti, i ako ćemo ne čuti, ne vidjeti, ne govoriti... Jer ćemo: ne misliti. Jer misao je divljaka, i u ovom sistemu vrijednosti -  ne šljaka. Bit će zatrta (od nas samih) jednako kao i imaginarni, nepotrebni korijen iz jedinice s negativnim predznakom.

Oki. Zapisala. Sad moram tamo po stručak šparoga iz polja... Pardon, po ručak iz poljskih robnih rezervi, u obliku paketića i konzervi.

Da barem ovdje ima hrastovih šuma s vrganjima. To bi bi bilo top...za popilati, prodati, i napraviti spalionicu otpada i toplanu. Energanu.

Vrganji su...mislim...jebote...to su...ono .. gljive...a nisu čak ni psihodelične.