Talent

...za susrete s trećom vrstom.

Probat ću biti duhovita ovdje. Makar sam plakala maloprije.

Nedavno sam razbila zadnje svjetlo na u autu tako sto sam, izlazeći  u rikverc iz bratovog dvorišta, zapela za poštanski sandučić. Malo je kvrcnulo plastike, ali trebalo je zamijeniti kompletno zadnje svjetlo. Naručila sam ga putem interneta, zamjensko i zamijenila sama. Prošla sam tri puta jeftinije nego da sam išla preko servisa. Uz pomoć google AI-a i njegovih objašnjenja isoalo je da je to peace of cake. U prtljažniku sam trebala samo skinuti komadić tapecirunga, odvrnuti jedan vijak, odspojiti jedan elekrični utikač i izvući kompletno svjetlo. Na isto mjesto sam trebala uvući novo, prikopčati struju, zavrnuti vijak, vratiti tapecirung i to je to. Malo petljancije i prošla sam puno brže  jeftinije nego da sam išla u servis.

Neki dan sam promijenila električni bojler u kupatilu, procurio je, i bilo je krajnje vrijeme da se zamijeni. Naravno da sam bušila nove rupe za tiple i kuke, i naravno da sam sama spojila i struju i vodu. Pamtila sam korake kod skidanja starog, koristila ispitivač struje i za svaki slučaj konzultirala AI. Nakon toga je doslo na red farbanje dnevnog boravka. Pogađate: na godišnjem sam odmoru i nemam novaca ni za putovanje a ni za majstore. A i što bi na putovanju sama: mislila bi o tome što bi bilo da je bilo... I pojela se živa. A što bi i s majstorima? Morala bi se isprsiti još i više nego za putovanje.

Pogađate: puno radim, pod stresom sam, i opravdavam svoju nespretnu vožnju 

Nego, da prijeđem na temu: danas me je poljubio narkoman. I alkoholičar. U jednoj osobi: dva u jedan.

Došao se ispričati zbog svoje burne reakcije nakon što smo se kvrcnuli pred glavnom seoskom birtijom i trgovinom. Uglavnom, vozila sam na rikverc, po kiši, i uopće ga nisam vidjela kada je uletio na parking iza mene, i kvrc. Odmah sam stala. Po autu mi je netko odmah lupnuo kišobranom: njegova gospođa mama mi je vikala jesam li normalna? Dijete mi se prestrašilo i vjerojatno htjelo nestati. Izašla sam iz auta a vozač je odmah počeo vikati, unoseći mi se u lice, da ću mu platiti štetu, i da sam u kurcu i svašta nešto. Reakcija je bila burna, a ja sam se obuzdala i smiremo mu rekla, čekaj da prvo vidimo kakva je šteta, sjela u auto i povezla ga metar naprijed, izašla i ... za divno čudo ... štete nije bilo. Eto, kažem, nema štete, smiri se, sve je u redu. On se počeo sve više pjeniti i inzistirati na tome da će zvati policiju, da ću platiti štetu, postao je još neugodniji i rekao da će mi opaliti šamar. Iz usta mu je bazdio alkohol. U to ga je njegova mama zazvala, ja sam slikala imaginarnu štetu na njegovom autu, okrenula mobitel prema njemu simulirajući da ga snimam, i rekla da bi i ja mogla zvati policiju ali da nema uopće sve to smisla. Kad se ipak odmaknuo, sjela sam u auto i odvezla sam se s djetetom do druge trgovine da kupimo meso za sutrašnji ručak i srela poznanicu. Nakon uobičajenoh pitanja o djeci sam joj se potužila, a ona mi je rekla da je čovjek problematičan, da puno pije a i da uzima malo žešće supstance. Tu mi je kliknulo da je čovjek htio ustvari na prepad od mene možda i izbiti bilo kakve novce, računajući da će me zastrašiti i ću mu na licu mjesta platiti imaginarnu štetu.

Vratile smo se doma, kći i ja. Ona je otišla u sobu, a sinu sam izvadila večeru. Netko je pokucao na vrata. Otvorila sam mu, bio je on: rekao je da se došao ispričati. Ispričao se za svoj agresivni nastup, a najviše za riječi da će mi opaliti trisku.  Vadio se time je da je pod pritiskom, da mu je otac otkako je u mirovini stalno kljuca po glavi da nesto rješava po kući. Spominjao je nekakav krov koji vrije, nekakve pločice koje treba polijepiti i jos svašta... I da je auto platio devet tisuća, i da se slupao s njim, i da je popravak platio još šest i da je lud, da je mogao imati novo auto koliko je novaca na njega potrošio. I da bi on samo da ga doma puste na miru. Rekla sam mu da sam i ja pod pritiskom i ispričala mu se, svjesna da bi u slučaju štete bila sigurno u krivu, jer sam ja ta koja je izlazila u rikverc, a nisam ga vidjela. Doduse, on je ulijetao na parking i trenutku kad sam ja izkazila . Ispričavao za riječi i za nelagodu koju je uzrokovao i meni i djetetu. Bio je svjestan da je prešao mjeru. Meni je to bilo dovoljno, rekla sam mu da cijenim i da se ponio ljudski, kada se ohladio. Moj sin je sve to slušao i bilo mi je to najbitnije od svega, zapravo. 

Ma koncu je htio zagrljaj i dao mi je poljubac u lijevi obraz.  Lijevom stranom auta smo se i kvrcnuli, tako da je pogodio stranu. 

Eh, rekoh si u sebi, nek i to prođe i neka ode u miru u svoj život, kakav god.

Sinu je rekao neka uči.

Sin me je poslije pitao - je li on bio izbačen iz škole? Rekla sam mu da ne znam, ali da vrlo vjerojatno je. I da...ga molim, po stoti put...da mu alkohol i droge nikada, bas nikada ne budu opcija. Da za rješavanje sa stresom i tugom i boli ima toliko drugih, zdravijih opcija... Kimnuo je glavom i otišao nastaviti rješavati matematiku.

Izgledalo mi je da je baš shvatio poantu onoga sto mu zadnjih godina govorim.

Mislim da je sam Bog htio da se ovo desi danas.

Mislim da smo svi ovdje ponešto naučili. 

"Hvala ti živote".