u vlastitoj sam šumi, zato...

 teško je izraziti svoj stav

odnosno objasniti svoj stav o tome zasto mi se knjiga ne sviđa

zašto me se nije dojmila ili zašto je uopće ne mogu pročitati do kraja

pa sam pitala ai za sažetak

i sada mi je jasno da se nisam ni trebala maltretirati sa hranom koja mi ne paše ni okusom, ni kalorijski, ni estetski, kao što ne bih popila ni ponuđenu mi višnjevaču zato što, eto svi drmnu po jednu za zdravlje, štimung ili utjehu.

ja sam se zahvalila i psihijatrici i njezinim ssri i benzićima, i psihoterapeutkinji i njenoj euforiji prema šuškavim eurima, i rekla sam si da ću kroz svoj život ići sama, i iz govana se izvlačiti kao dama vlastitim snagama, u državi i svijetu koji funkcioniraju kao potpuno nedeterminirani kaos...

možda mi se ne sviđa prvenstveno Murakamijev način pripovijedanja, nekako mi je previše detaljistički

a opet, na neki način suhoparan,  naporan

kao da se... sad ću opet upotrijebiti murakamijevsku foru... kao da se vozim s nekim u autu i slušašm nečiju tešku životnu priču, dakle priču o likovima koji, eto, mladi proživljavaju, svatko na svoj način istu  traumu, i cijelo vrijeme slutim loše ishode za te likove...

možda bi se bilo i moguće uživjeti da se i tebi paralelno ne odvija život koji ne možeš iskontrolirati, istina je da neke stvari nikako ne možeš ni iskontrolirati, niti utjecati na njih,

 pokušavaš ih  prihvatiti, pokušavaš hvatati konce i vjetrove, ali realno, cijelo vrijeme polušavaš zapravo i ne misliti isuviše crno, jer to je tek recept za totalno i sveopće potonuće

hvatam se kako analiziram često i veče vremenske periode

i veći broj ljudi vrtim u glavi

od kojih neki i jedva da su se životno okrznuli i sreli

neki čak niti nisu živjeli u istom periodu linearnog vremena

ali su itekako utjecali jedni na druge svojim životima

postupcima ili odsustvom akcije  kada je trebalo

a nije se moglo, znalo ili htjelo

i svi ti ljudi su povezani srodstvom i svatko od njih je imao svoja više/manje traumatična iskustva

gubitke razne, ratove, neimaštinu, blagostanje poneki i društveni ugled

svoje vlastite sjene i opsjene

i nekako su proživjeli te svoje živote ostavivši ili nekakav lijepi  pečat a ponekad i žig na svoje bližnje

pa i na generacije potomaka

pa se nađem tako uronjena i u živote ljudi koje znam iz površnih obiteljskih priča

jednog sasvim šturog naslijeđa pohvatanog kroz poneka sjećanja, anegdote

pa se pitam... zašto je nečija jedna baka koje se svi sjećaju kao svetice i patnice odgojila troje žeščih ovisnika, zašto je jedna intelektualka ostala u nasilnim braku i pokopala mladog i neostvarenog sina i to kao ovisnika o tko zna čemu, i zašto je s, druge strane, netko šutke, a radeći u rudniku proživio skoro devededet, zašto su se na svim stranama i u svim vremenima odvijale nekakve teške priče koje su se prešućivale ili bi se samo ispričali blicevi nekakvih sretnih ili anegdotalnih priča o pojedinim ljudima... precima.

ne znam zašto više znam, a imam samo osnovno, recimo srednjoškolsko znanje, o amebama ili hobotnicama, a o djedu s kojim nisam živjela znam samo nekoliko detalja: jedan o tome kako mu je Nepoznat Netko spasio život izvukavši ga iz kolone koja je, ni neznajuči, bila vođena do vlastite masovne grobnice, ili načina na koji se morao riješiti mačke (unutar rudarskog okna, duboko pod zemljim, a ona ga je dočekala živa i zdrava na kućnom pragu, o tome kako je rano izgubio roditelje i bio doslovno sluga svom stricu koji je s jednakom količinom ljubavi bičevao i njega i volove, da bolje i energičnije oru tvrdu zemaljsku koru...

možda zapravo prevrćem iste sumorne priče koje su odredile i dijelić mog identiteta, karaktera, pa nemam snage prožvakati i Murakamijev realizam i pratiti sudbine nekolicine, recimo fiktivnih likova, dok žvačem neke svoje ljude: mrtve, žive, trenutne ali i eventualne: buduće.

imam vremena, rekli biste.

ne putujem (a voljela bih kad bi imala s nekim s kim mogu razgovarati baš o svemu)

ne izlazim (nisam niti hedonist, pijanke i prežderavanke mi ne gode; smaraju me)

pa onda valjda prevrćem po glavi koješta.

Što bi se reklo, vrtim iz šupljeg u prazno a ponekad to i zapišem, čisto da ostane trag.

neki viši smisao u svemu odavno ne tražim, život je ionako višeslojna ili 3D slagalica čije slojeve ionako drugačije uočavamo s određenim životnim iskustvom i  kojoj uvijek nedostaje pokoji dio, dok pokoji sloj  vidimo tek iz određenog kuta, pri određenom svijetlu...

Misterij.