Cikorija

 

Promijenila sam položaj kutne garniture koja je inače i moj krevet za spavanje. Prije je bila okrenuta prema televizoru, sada je okrenuta ptema  prema zidu. S tog zida sam skinula dvije slike koje su tamo oduvijek i odložila ih u hodnik dok ne smislim sto cu s njima. Nebitne su zapravo.

Trebalo je osloboditi veću zidnu površinu na koju ćemo projicirati filmove koje bi zajedno navečer gledali, s laptopa ili otkud već, ne znam.

Trebalo bi se pretpatiti na Netflix ili već nešto. Meni se zapravo ni ne žuri, odavno nemam koncentracije za digometražne...sadržaje. Odavno... To je valjda odonda kada sam postala mama.

Ja mogu i samo gledati u prazan bijeli zid i filmovi sami dođu. A ja ih onda ovako zapisujem pa ih odašiljem negdje u virtualne prostore gdje im mogu pristupiti ljudi koji nabasaju, mogu ih čitati ukoliko imaju volje.

I to je nebitno zapravo. Ja sam tek nedavno shvatila zašto pišem: pišem da bi se imala gdje prelijevati... svoje misli ili emocije. Mislim da nikada nisam u životu imala sreće da nabasam na osobu s kojom to mogu zapravo...

Svugdje se dajemo s rezervom, ili djelomično, ovdje ... ovisno... ispisujemo sebe onako kako sami sebe vidimo, kako se osjećamo. Bez očekivanja...

Uglavnom... okretanjem kutne nametnuo mi se i novi položaj spavanja... Em ležim na čvršćoj podlozi, em sam promijenila položaj tijela. Glava dotiče sjever, noge - jug. I tako mi baš jako odgovara.

To me sjetilo jedne starice s kojom sam silom prilika inzenzivno dijelila neko vrijeme: dva sata dnevno, dvije godine.

Jednom je izvukla visak, mislim da je bio mjedeni, i rekla je da je ona tako sebi odredila položaj kreveta, da je to bitno zbog podzemnih voda ili čega već.

Meni nije htjela odrediti položaj kreveta nego mi je htjela vidjeti pase li mi kava koku pijem ili ne. Smiješno mi je to bilo, ali sam joj pružila ruku. Vise se ni ne sjećam što je visak govorio jer mi je i dan danas smiješno kada se sjetim njenog trzaja iz zgloba fa bi uopće pokrenula visak. Kao da je visak odlučio "šutjeti", odnosno mirovati nad mojom rukom, kao da mu je bilo svejedno paše li meni ta kava ilj ne, ukoliko ću je piti.

Već neko vrijeme, a dosta nakon tog događaja s viskom, meni kava više niti malo ne paše. Nikakva kava. No turska, ni instant, ni "name", ni "no name" kava. Činola me hiperaktivnom. Shvatila sam to po hiperaktivnosti na poslu. Kad su se kolege počele bojati moje hiperproduktivnosti, kada su mi počeli šaptati potiho da mi nitko neće u firmi niti dignuti spomenik, a kamoli me platiti po učinku.

Pa sam jednostavno odbacila kavu i poćela uzimati cikoriju. Instant. Nema taloga a talog ne volim iz nekih razloga koji su opet priča za sebe.

Cikoriju volim i zbog okusa i zbog boje... cvijeta. Među poljskim cvijećem, ona mi je najljepša. Ne znam kako se zove ta nijansa plave, ali nije ni bitno. To je "moja" boja. Moja plava. Vedro-plava? :)

Na vikoriju sam navukla već tri osobe, odnosno četiri, ako uračunam i sebe. Mogli bi osnovati i klub - Cikory hickory dok ;).

Bok! 

Mislim da je slika link na stranicu ofakle sam je kopirala, da vidimo... klik na slik!