Nedjelja popodne

Kad sam tek počela pis/kar/ati, nisam imala pojma zašto pišem, odnosno zašto zapisujem neke samo sebi bitne proživljaje: svidjelo mi se, bilo je to vrijeme koje...odvajam za sebe. Nisam išla na frizure, nisam išla na trač kave ili nekakve grupne aktivnosti, a trebalo je odmaknuti se od...svakodneva...zapisujući ga.

Sada imam već više teorija o tome: ja sam se pišući (kako god) zabavljala, birala društvo (sebe) i zauzdavala misli na taj način: izgovoreno se ne može više oblikovati. Zapisano se može oblikovati poput plastelina, premijesiti, i slagati opet i iznova nove oblike kojima ćemo biti zadovoljni pokoji dan.

Jutros me veselio pogled kroz prozor ples stabala na jugu, sve je presječeno ručkom i pranjem suđa. Popodne smo obilazili kuće sin i ja. U jednoj smo se zadržali kraće, u drugoj nešto dulje. Kada on ustane, ustajem i ja. Znak da je vrijeme za odlazak.

Navečer smo razbijali ormar u njegovoj sobi. Teški čekić i snaga klade valja. Ja sam HermAfrodit, i moram ga naućiti svemu sto znam. Rekao mi je: "Dobar način da izbaciš iz sebe sav svoj bijes".  Nasmijala sam se: "Da smo ga odlučili zadržati, pažljivo  bi odvidavali vijke, spremali ih u kanticu i tada bih ti pokazala kako se vježba volja, strpljenje."

Ali to će vidjeti kako se vježba kada budemo farbali zidove, polagali novi pod, sastavljali novi ormar. 

Ne želim ga pustiti u život nesposobnog. Ne želim da ga netko sutra bude pitao je li odrastao s majmunima kada ništa ne zna.

"Znaš li mama kako se točno  zove moje zanimanje?". 

Odgovorila sam točno nakon kraćeg razmišljanja i time zaradila još jedan osmijeh iz srca. I na račun zanimanja rekla: "Zato ti biraš boje, nijanse i sve sto budemo radili moras sam odobriti.  Ja sam tu samo pripomoć koja će te naučiti radu i strpljenju da stvar dovedemo kraju".

"Vidjet ćemo", kaže. I opet se smije.

...

Mislim, ja sam rodila vedro i suradljivo dijete koje zna sasvim lijepo i s mjerom - bockati.

...

Nemam pojma kako stignem sve.

:)

...

Volim. Bit će da je to.