Neobičan dan

Htjela sam se danas počastiti sunčevim zrakama i buketom pravih, zdravih proljetnica, šparoga - i jesam.

Vas sam htjela počastitti videom tog jestivog buketića i okolnog krša i makije, s otoka koji je jednom i ne tako  davno živio od ovčarstva, ali ne mogu ovdje direktno uploadati no video ni dotografije pa ništa od toga.

Uglavnom, zamislite jednu visoku i vitku mene ;) s punđom na vrh tjemena kako hodam, saginjem se i berem te izdanke. Prije su to radili pastiri i pastirice, brali su ih dok bi napasali svoja stada i gledali Velebit svakodnevno, u svim vremenskim uvjetima i ... koristili od prirode ono sto već da.

Trava je bila rosna i nije mi nimalo smetalo sto su mi patike promoćile, i što sam tako mokrih nogu, samotno bauljala po otoku.

Javila sam se jednoj kolegici da popijemo kavu negdje, popile smo je na njenoj terasi u hladu, i tu sam ozebla i jedba čekala doći doma.

Napravila sam toplo more ( netko to zove slana kupka) da se ugrijem, a sparoge i jaja sam poslije s posebnim pijetetom (?), postovanjem (?), pobožnošću (?) pojela.

Cestitao mi je brat i moja Purgerica, ona je to osobito lijepo sročila: "sretan vam 8. mart ženice moje", misleći na mene i mlađu joj sestru.

Mlađa, koja je bila na spavanju kod prijateljica je došla na ideju da bi nam mogla (o zvom trosku) kupiti projektor, pa nas  je Purgerica nazvala na videopoziv da dogovorimo detalje.

Lijepo smo se smijuljili jedni drugima, a odlučili smo da ću ovo dvoje mlađih sprašiti da odu do sestre u dom i da probauljaju Zabregom zajedno.

Bio mi je i sjetan i sretan ovaj osmi smart, art, mart.

A vama, ženice moje, a i muškarci, neka je isto sretan, barem malo - svaki dan.