Have you ever seen the rain
Kiši.
Volim kad kiši i kada dugo čekana kiša hladi zemlju zrak.
Nisam tako htjela napisati, ali neka stoji.
Htjela sam napisati da sam ja iz roda ratara i da kisa umiruje moj podsvjesni strah od gladi. Umiruje, grli, tješi. Kao sto mačori tjese kćeri. Jedan je u sobi kod jedne, drugi je kod druge. Sin je očito na mene, kada ga nisu izabrali, samodostatan i u miru.
Danas sam ranije doma, drugi posao se polako bliži kraju, faza umora je davno prevaziđena, ne osjećam ga uopće.
Sli pazim da odmorim, odspavam u međuvremenu. Kućanske obaveze su na minimumu, na mirivanju ili preraspodijeljene na potomstvo
Jučerašnja poruka u whatsappu ("mama, ja mogu skuhati ručak, ti samo donesi njoke") mi je najljubavnija gesta u zadnje vrijeme.
.
I tako...
Bila sam neodlučna oko toga drugoga posla i lagano sam se dvoumila bi li ga uopće prihvatila (sila boga ne moli) i to najvise zbog toga sto mi je u tom tuđem obiteljskom biznisu baš svatko šef, čak i šefovo i šefičino maloljetno dijete mi je šef, sad ni nije žao.
Mislim, odavno je mene život ustrojio da mogu izdržati neizdrživo i da tu neku vrstu samodoscipline kičme imam, ali jebote... kada živjeti za sebe i svoje.
Srećom, srećom... ne trebaju moje konstantno prisustvo, na djecu mislim, srećom i cure su radile... Jedino sin je ostajao doma i čekao.
Uglavnom, još malo oa i to staje.
Ja uzimam što život daje. Ne daje puno ali ja se ionako hranim mrvicama, za mrvice i živim.
Mrvice... To su doslovno sitnice.
Kao oprostaj s mladim kolegom R. koji mi je na svoj zadnji radni dan htio platiti kavu, marendu... Sto sam odbila. A onda mi je rekao da se vidimo za trideset godina onda. Kad sam ga začuđeno pogledala, nasmijao se. Sjetila sam se da sam mu, kad mu je bilo muka na poslu i od količine posla kupila vruću čokoladu, on je htio uzvratiti sutradan. Rekla sam mu da ne očekujem to, ali kada me negdje vidi u gradu da prelazim cestu, sva stara i pogrbljena, da mi je pomogne prijeći.
I eto. To će biti za trideset godina.
R. će tada biti ... mojih trenutnih godina.
Laku noć.
Opet ću vam doć. ;)
Spokoj je prevažna stvar u životu. Usudio bih se reći, imam jednu prilično sličnu doma; sama je odabrala zaposliti se s pedesetiosam iako smo i sami predvidjeli sva ta zanovijetanja, umore, iscrpljivanja i tmine što je sada lome. Odbila je ne raditi; nas su učili da je baciti običan kruh grijeh, a dalo se živjeti i od moje plaće uz branje koprive i maslačka i držanje za ruke, no džabe sve to. Eno je polumrtva u boravku; diže se svaki dan u pet za tisućuičetiristo; prije nego se spusti na spremanje udahne me i ode pa se vrati nekad tek u šest; takav je prijevoz u ovoj džungli; veli da je bez toga da me udahne jutrom ne bi bilo, pa se okrene i opet zaspe. Hrani se mojim salatama, kuhanim tikvama i ribom, još je morala operirati i žuč od svega; smršavila je, uozbiljila se i ušutjela. Obećao sam, sina ću dovesti do plaće, a nju do penzije; prvo sam već praktički uspio; do drugog fali još koja godina; e onda nas kapitalizam više neće vidjeti, barem ne iz te perspektive... Drži se, uvijek je lijepo i poticajno čitati te :)))
OdgovoriIzbrišipotpisujem @Vjetra, a ti si sjajna i vrlo moćna
OdgovoriIzbriši