JUŽINA

na starom blogu ljudi su povremeno objasnjavaki zasti pišu...
ja to nikada prije nisam znala, mislila sam da pišem iz zabave, odnosno da zabavim sama sebe, a možda i poneku dušu usput.
sada znam zapravo da sam pisala iz potrebe. 
ne znam kako vi, ali ja uvijek mislim. nisu to uvijek ni sive ni oblačne misli, mislim da najčešće u mislima obrađujem sve ono sto u danu registriram, a ne stignem obraditi, pa onda me sve to sustigne kad sjednem. kad ostanem sama sa sobom. mislim i dok radim one najpotrebnije ali najdosadnije kućanske poslove koje su nas učile obavljati majke uklesavajući u našu podsvijest kao u tvrdu stijenu našu ulogu radilica.
evo, jedan kolega kaže: južina, nemam pojma sto cemo doma raditi - poludi'ću. Kažem, zaposli djecu da preslaguju ormare, urede sobe. on me pogleda kao da sam, ne daj bože, izmislila božju česticu. znam ja što on misli, pa to žena radi, preslaguje te ormare, i misli o. ormarima i misli čak i o tome kome će delegirati taj posao ukoliko sama ne stigne. jer recimo misli i o vremenu koje je djeci potrebno za učenje i odmor a u isto vrijeme misli i o nekakvoj obavezi, naprimjer: mogu li se leće za vid  naručiti preko interneta jer su četiri puta jeftinije nego u radnji. Ok, o tome zapravo mislim ja, ali zapravo suosjećam s tom njegovom nepoznatom ženom čiji muž ne zna što će raditi doma jer je, znam već, tip koji bježi iz kuće van. raditi po vrtu, ide na nogomet, s ekipom poslije u kafić i tako to.
mislim se, stani malo, zastani i misli umjesto žene malo o dječjim potrebama i misli kako da ta žena malo tžeastereti mozak od mišljenja, odnosno od briga koje se stalno nižu, i ukoliko ne rješavaš - rastu geometrijskim progresijom. kao dug u kockara, kao dug u krčmara, ili kao kamenac unutar električnog bojlera 
oki... to su sve pretpostavke...tko zna što je čovjek zapravo mislio kad me je pogledao začuđeno na spomen preslaguvanja ormara. 
drugi kolega, taj pak nema obitelj, ali isto ne zna što će doma raditi osim ložiti vatru kaže da je toliko ugrijao kuću da ga je hvatala nervoza od vrućine.

evo, ja (ego, mei mihi, me me...) kad ne znam što ću raditi, sjednem pa mislim. mislim zašto se moja Divljakuša jučer naljutila na mene jer sam brinula zbog toga što me tri puta nazvala dok sam spavala, a ja još nosim sjećanje na dan kada me nazvala u suzama da misli da će joj eksplodirati glava i kad sam htjela sjesti u auto, potegnuti za Zagreb, odvest je na hitnu ili negdje, i vratiti se ujutro direktno na posao.

jebem ti mater, odzvanjaju mi u glavi često riječi Velikog Šaljivdžije, koji bi se kroz smiješak znao, obraćati sinu, peckajući tako i sebe i mene.
Pa si sada kažem,  jebem li nam žensko obiteljsko i majčinsko multitaskanje na svim frontovima, a osobito na onim mentalnim, obiiteljsko-koordinirajućim.

Evo i sada, dok ovo tipkam, stiže mi poruka da su čizme stigle, odnosno da su ostavljene ne u odabranom pretincu nego u nekom koji baš nikome od nas  nije na ruti.

Pa Mu javljam da su stigle, pa  skrinšotam kartu da zna gdje, pa na njegovo "neću danas stići" lovim se kako razmišljam o tome da sjednem u auto i pokupim i čizme i Njega i Nju i poštedim se dodatnog razmišljanja. Stavim kvačiču na zadatak, označim sa done, riješeno. Hrpa misli i čak jedna briga manje. 
Pa zastanem, razmislim dodatno i natipkam: "možeš ih pokuoiti sutra prije škole".

Poslije posla sam stala u dućan jer doma svega fali. Normalno da se nema jedna poštena a i nepoštena žena današnjive  na koga tu osloniti pa punim košaricu na koncu...brza blagajna, koja svako malo traži odobrenje operatera, zapravo operaterke koja isto tako mora multitaskati. Kazem joj: umorna sam, s posla sam, ne mogu sad još i kucati na blagajni. Samo želim doma sjesti i popiti kavu a ne besplatno odrađivati blagajnički posao za trgovački inozemni lanac. Kaže mi da će ona. Pitam je, zasto su uveli ta čuda od strojeva koji su dodatni posao i za radnike i za kupce. Uvaljuje mi odjednom  neke sličice, da me umiri valjda. Pitam je - što će mi to? ona se zbuni što ne uzimam te gratis bespotrebne gluposti i vraća ih tamo odakle ih je uzela.

čudan dan - južina.

odoh nemisliti malo.

čekaj, čekaj...  kako se to uopće radi, zna li tko?? 

zaspati ko klada nije opcija: gdje ću onda noćas s mislima?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Prisutna

Talent

Rekla mi je neka napišem knjigu